|
Ponedjeljak, 06 Februar 2012 20:04 |
 Hvala Allahu dž.š., koji je slao poslanike i time izvodio ljude iz tmine na svjetlo, iz zablude na pravi put. Neka je salavat i selam posljednjem Allahovom Poslaniku Muhammedu a.s., sa kojim je zapecacena misija poslanstva. Poštovani džema'ate, draga braćo i sestre, Mjesec je ovo mevluda, mjesec rebiu-l-evvel, mjesec u kome ocekujemo 12.rebiu-l-evvel u kome je na ovaj svijet došao jedan izmedju nas, covjek, posljednji, odabrani Boziji Poslanik - Muhammed a.s. U današnjoj hutbi pokušacemo odgovoriti na pitanje: Zašto, kako i koliko volimo i slijedimo Poslanika Muhammeda a.s. Uzvišeni Allah je rekao: "Reci (Muhammede): "Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas ce Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!"- a Allah prasta i samilostan je". (Ali 'Imran, 31.)
Iz ovog ajeta vidimo da je ljubav prema Poslaniku povezana sa ljubavlju prema Allahu. Enes, r.a., prenosi da je Muhammed a.s., rekao: "Ni jedan od vas nece vjerovati sve dok mu ja ne budem drazi od njegovog roditelja, djeteta i svih ljudi." (Buharija i Muslim) U drugom rivajetu koga Muslim spominje u svom Sahihu, veli se: "Ni jedan covjek nece vjerovati sve dok mu ja ne budem drazi od njegove porodice, njegovog imetka i svih ljudi." (Muslim) Uistinu, postavlja se pitanje na koje bi trebao svako od nas da sebi, prvo sebi da odgovor; Koliko i u kojoj mjeri volimo, a kako i koliko slijedimo, sunnetom slijedimo Poslanika Muhammeda a.s.? Kakav je, uopce, naš odnos prema Poslaniku a.s.?
Ispravan odnos prema Poslaniku, a.s., uslovljen je ljubavlju. Ljubav je ta koja ruši sve barijere i prepreke na putu Istine. Sam Allahov Poslanik, a.s., bio je pokoran Allahu dž.š., jer Ga je neizmjerno volio. Takodje, mnoga dobrocinstva je cinio ljudima upravo iz ljubavi. U životu i ponašanju Allahova Poslanika, a.s., i u svim njegovim stavovima susrecemo ljubav i zahvalnost. On bi npr. sa ljubavlju i zudnjom ocekivao svaki namaz. Govorio bi: "Moja najveca radost je u namazu!" A kada bi nastupilo vrijeme namaza, rekao bi muezinu: "Bilale, obraduj nas njime!" Ovo je ta razlika izmedju ljubavi i obaveze. Od hazreti Aiše saznajemo da je Muhammed, a.s., po citavu noc provodio u namazu, tako da bi mu noge oticale od predugog stajanja na kijamu, pa mu je h. Aiša govorila: "Šta to ciniš, Allahov poslanice, a vec ti je oprošteno sve sto si uradio i sto ces uraditi?!" On odgovara: "A zar da ne budem zahvalan rob?!"Znaci, on ni obavezni ni dobrovoljni namaz nije smatrao opterecenjem niti ga je osjecao kao obavezu vec kao zahvalu Allahu i iskazivanje svoje iskrenje ljubavi prema Njemu. Bilo koji posao koji se shvati kao obaveza cesto se nerado i protiv volje izvršava. Medjutim, ljubav s uzivanjem i zadovoljstvom moze riješiti i najteze probleme. Otuda Muhammed, a.s., upozorava da nema potpunog vjerovanja bez iskrene ljubavi prema Allahu i prema njemu. Samo iskrena i nepotvorena ljubav prema Allahu i njemu moze covjeka uzdici iznad ovozemaljskog interesa, i samo iman i ta iskrena ljubav - mogu podstaci vjernika da u potpunosti slijedi i primjenjuje sunnet Allahova poslanika Muhammeda, a.s.
Šta je Sunnet i koje su obaveze muslimana prema Sunnetu Poslanikova tradicija je dakle detaljan program za život muslimana kao jedinki i društva. Sunnet je pojašnjeni Kur'an i praktični islam. Sam Poslanik je bio tumačem Kur'ana, utjelovitelj islama riječju, djelom i ponašanjem, dok je bio u društvu, kod kuće i na putu, u snu i na javi, u privatnom i javnom životu, u odnosu prema Bogu i prema ljudima, s rodbinom i daljnjima, s prijateljima i neprijateljima, u miru i ratu, u zdravlju i bolesti. Obaveza muslimana je da upoznaju ovaj razrađeni poslanički program sa njemu imanentnim osobenostima, sveobuhvatnošću, uravnoteženošću i lahkoćom; s uzvišenim Božanskim, divnim ljudskim i orginalnim, moralnim idejama koje se u njemu pojavljuju u punom sjaju i dolaze do potpunog izražaja. To ih obavezuje da nauče kako da ispravno razumiju časnu Tradiciju i kako da se s njom ophode teoretski i praktično, na način kako su to činile najbolje generacije Ummeta, tj. ashabi i oni koji su ih perfektno slijedili. Kriza muslimana ovoga vremena je prvenstveno kriza misli i ona po meni prethodi krizi savjesti. Kriza misli se najbolje odražava kroz krizu razumijevanja Sunneta i ophođenja s njim. Otamo još više dobivaju vaznost ove rijeci i poruke Poslanika a.s.: "Ko ozivljava moj sunnet - on me voli, a ko mene voli - bice sa mnom u Dzennetu." I one koje prenosi Enes, r.a.: "Ni jedan od vas nece vjerovati sve dok mu ja ne budem drazi od njegovog roditelja, djeteta i svih ljudi." (Prenosi Buharija i Muslim)
Šta zapravo znace ove rijci i kako ih razumjevamo? Kad je Muhammed, alejhi-s-selam, zatražio od svojih sljedbenika ljubav prema sebi, to znaci da je zatražio ljubav prema poslanstvu koje mu je dostavljeno i koje je apsolutno prozelo njegov, besprijekorno moralni život. Dalje, on je time pokazao put prema Uzvišenom Allahu. Islam ne traži apstraktnu ili samo verbalnu ljubav, vec ljubav koja je osmišljena i konkretizirana u dobrim djelima, kao zalog za srecu, kako u prolaznom tako i u vjecnom životu. U konkretnom slucaju to znaci, znati i izvršavati, npr: kako se musliman priprema za namaz, kako ga obavlja, kako i kad se kupa, kako i sta jede, kako i sta pije, kako i kada razgovara, kako i kada dolazi u društvo a kako ga napušta, kada i kako se ženi i udaje, kada i kako seksualno opci sa svojom zenom, šta i kako cini kad mu se dijete rodi, kada i kako trguje, kada i kako spava, kako se ponaša prema roditeljima, komšijama, starijima, evladima svojim, kako prema ne muslimanima, kada i kako radi u polju, kako uci, kako sudi, kako se sahranjuje, kako se ponaša u porodici, kako u društvu itd. Kao muslimani, pozvani smo da se upoznamo sa zivotom i sunnetom Poslanika Muhammeda a.s. Ovo zbog toga sto je sunnet Allahova Poslanika toliko prisutan u muslimanskom životu da ga oni ponekad nisu svjesni. Npr. kad nas je majka ucila da je grjehota gaziti po mrvicama, da tada one placu, ili da obujete prvo desnu pa onda lijevu cipelu, da jedete desnom rukom sa bismillah na pocetku i elhamdulillah na kraju, da kazete mašallah kad vas nesto oduševi, da kazete subhanallah kad se necemu cudite, da kazete estagfirullah kada se pogriješite, da kazete elhamdulillah kada imate i nemate, da prvo mladji piju vodu, da vrelu hranu ne prinosite na sofru, da ne izgovarate ruzne rijeci, da se treba ulaziti u kucu kada prvi akšam pada itd.- da li znate da su to sve sunneti i da je to sve bilo i ostalo oživljavanje sunneta Allahova Poslanika? Ove sunnete, što više budemo ispunjavali, sve više cemo voljeti Muhammeda, alejhi-s-selam, a kad samo jednom tu ljubav osjetimo, naš zivot ce dobiti novi smisao i vrijednost, bolove i rane lakše cete podnositi, jer su Muhammedove, alejhi-s-selam, bile žešce i teze, a radosti cete osjecati na uzvišen i osmišljen nacin. I, biti cemo blizi Allahovu Poslaniku, Uzvišenom Allahu i džennetu! Ko što znate, Kur'an je nabrojao sve harame (ono što je Allah strogo zabranio) i sve farzove (ono što je Allah strogo naredio). Može li covjek biti musliman ako se samo toga drzi? Naravno da može. Ali ukoliko covjek svoju vjeru svede samo na to, on ce dovesti u pitanje osnovne Allahove propise.
Primjer prvi: - ako vi ne ogradite zasijanu njivu i ako pustite stoku blizu, njeni usjevi ce biti, najvjerovatnije, osteceni. Tako stoji stvar i sa osnovnim propisima uzvisenog islama. Prije nego što oni, ne daj Boze, dodju u pitanje, vi morate da ih dobro ogradite. Cime? Onim što je preporucio, naredio i zabranio Muhammed, alejhi-s-selam.
Primjer drugi: - drvo koje ima samo stablo i gole grane, bez lišca i plodova, ne odaje svoju ljepotu. Prema jednom hadisu, 'islam lici na drvo sa sedamdeset i više grana. Njegovo stablo je Kelimei-šehadet'. Prema interpretaciji ovog hadisa od strane naših alima, vece grane su 33 din-islamska šarta, ogranci su sunneti (svakodnevne radnje koje je Poslanik cinio), lišce su mustehabi (ono što je Poslanik preporucio kao lijepo) i plodovi su mendubi (najsitnije Poslanikove pohvalne radnje).
Braćo i sestre u islamu, ne budimo, sa našom vjerom, samo golo drvo, da nam se, ne daj, Bože, ne osuši, vec budimo lijepo, razgranato, zeleno drvo sa ukusnim plodovima - to je potpuni islam, to je ljubav i slijedjenje poslanika Muhammeda, alejhi-s-selam! Sa ovim mjesecom - rebiul-evvelom opremimo to naše drvo dobrim djelima, ljubavlju prema Poslaniku, neka zeleni, behara i cvjeta. Gospodaru, pomozi nam u slijedzenju Tvoje Upute i prakse Tvog miljenika poslanika Muhameda a.s., , pojacaj ljubav i iman u srcima nasim, oprosti nam grijehe i budi nam Milostiv na Obećanom danu!
Hatib: h Zekerijah-ef. Čajlaković
|
|
Ažurirano Ponedjeljak, 06 Februar 2012 20:21 |
|
|
Subota, 04 Februar 2012 07:37 |
 Islamska ulema se slaže da je svečano obilježavanje rođenja (mevluda) našeg Poslanika, s.a.v.s., nešto novo i da toga nije bilo u njegovo vrijeme, pa čak ni u prva tri stoljeća islama. Međutim, islamska ulema se i razilazi u vezi s ovim pitanjem, pa jedni to nazivaju pokuđenom novotarijom, a drugi pohvalnom novinom.
Glavni argumenti onih koji se protive mevludskim svečanostima su da takvo nešto nije postojalo u doba Poslanika, a.s., ashaba, niti tabi‟ina. Takav stav opravdavaju i rasipanjem imetka (hrane) koja se tada koristi, zatim mogućom upotrebom muzike i miješanjem muškaraca i žena. Argumenti onih koji dopuštaju mevludske svečanosti su zasnovane na tome da ne postoji nikakva šerijatska striktna zabrana (tekstom Kur‟ana i hadisa) za takvo nešto, dok upotrebom analogije nalaze dozvolu za taj čin.
Ibn Hadžer kaže da mevlud u sebi može sadržavati i pozitivne i negativne stvari, pa ko se trudi i nastoji to provesti na vjerski ispravan način, onda je to dozvoljeno, a ako se tom prilikom upraţnjavaju zabranjene stvari, onda je i sam mevlud zabranjen. Dokaz za dozvoljenu novotariju je uzeo iz primjera Muhammeda, s.a.v.s., kada je vidio kako Jevreji Medine poštuju i slave Musaa, a.s., i poste ašuru, te je rekao: “Mi smo preči Musau od Jevreja, pa postimo i mi ašuru“. Na taj način je iskazao poštovanje prema svome prethodniku i odobrio da i muslimani upraţnjavaju post ašure.
U dozvoljene sadržaje mevludske svečanosti ulema ubraja sljedeće: iskazivanje zahvale Allahu, dž.š., učenje Kur’ana, hranjenje siromaha, davanje sadake, učenje i citiranje pobožnih pjesama, poticanje ljudskih srca na dobro i sjećanje na Ahiret. U isto vrijeme to ne smije ići na uštrb farzova, obaveza, na način da se misli da smo time ispunili svoje glavne duţnosti prema Stvoritelju, niti da se u slavlju pretjeruje. Ako je u pitanju svečanost koja će se pretvoriti samo u igru i zabavu, nedozvoljene pjesme i sadržaje, onda to ulema kategorički zabranjuje.
Dobronamjernost našeg naroda je rezultirala običajem da se kod nas u raznim prilikama, (kao što je ženidba, rođenje djeteta, useljenje u novu kuću i tome slično) organizira mevludska svečanost, kako bi se tom činu dalo vjersko obilježje i na taj način izrekla zahvalnost Allahu, dž.š., a ujedno i podijelila radost sa najmilijima. Tom prilikom se uči Kur‟an, spominje Allah, dž.š., (čini zikr), donosi salavat na Muhammeda, s.a.v.s., iščitavaju se i recituju stihovi koji govore o Poslanikovom, a.s., životu, kao i drugi poučni sadržaji u kojima se govori o važnosti vjerskih obaveza i o štetnosti griješenja.
Treba podsjetiti da je organiziranje mevluda, u vrijeme komunizma, bio jedan od vrlo rijetkih dozvoljenih povoda okupljanja muslimana, gdje bi se ujedno održao koristan vaz. Svakako treba upozoriti da mišljenja onih koji smatraju da Poslanik i njegova duša prisustvuju ovakvim svečanostima nisu tačna i nemaju nikakvo utemeljenje u vjeri. Također, ne smijemo dozvoliti da organiziranje mevluda bude naša jedina veza sa vjerom, a da se zapostavlja namaz i drugi obredi naše vjere. Možda baš zbog ovakvih mišljenja pojedinci tako oštro kritikuju organiziranje mevluda, kao da su to skupovi u kojima se hule i psuju vjerske svetinje. Sveukupno, čini se da su na prostoru BiH mevludi imali značajnu ulogu u održavanju islama, a Allah najbolje zna.
(Autori: dr. Fuad Sedić i dr. Izet Terzić)
|
|
Ažurirano Subota, 04 Februar 2012 07:44 |
|
Petak, 03 Februar 2012 09:53 |
MEVLUD
"Kad je majka Muhammeda rodila"
U Arabiji je svitao ponedjeljak 12. Rebi'ul-ewwela, 20. april 571. godine poslije Isaa a.s. Pustinjom titraju zlatasti prelivi kamenih brda, nebeskog rumenila i proplamsaji sunčevih zraka. U Mekki, u kući blizu Kabe, upravo je rođen dječak, koji je poslan kao milost svjetovima. Majka Amina nije osjetila bol dok se porađala. Ukazala joj se svjetlost, koja je obasjala dvore Šama. Javio joj se glas da će roditi sina i da će dobiti ime kakvog dotad nije bilo - zvat će se Muhammed. Rođen je posljednji Allahov poslanik.
U isto vrijeme srušilo se 14 kula na dvorcu perzijskog kralja Kisre, a u glavnom hramu u Perziji ugasila se vatra, koju su slavili njezini poklonici, te je presušilo jezero Savit i srušile se crkve uokolo tog jezera. Veliki događaj najavljen je u ranijim objavama. Isposnici i svećenici različitih vjera i nevjera, neki sa zebnjom, neki s radošću, svi s radoznalošću, isčekivali su da se ukažu znaci koje Bog obznanjuje pri rađanju Njegovih poslanika. Tako je zvjezdoznalac iz Jesriba ugledao sjajnu zvijezdu. Dotad je nije viđao, niti je bilo takve zvijezde. Nije bila padalica. nije bilo ni onako kako je u knjigama ilo zapisano o rođenjnu Božijeg poslanika Ibrahima....Doživljaj sjajne zvijezde, koju je ugledao astrolog iz Jesriba bio je uporediv samo sa opisima u knigama, kojima je ukazivano na rođenje posljednjeg Božijeg poslanika.
Čim se razdanilo, presretna majka Amina posla sluškinju Beriku da obraduje svekra. Zatekla je Abdul-Mutalliba kako sjedi uz Kabu. Poskočio je od radosti i odmah krenuo kući, podigao unuka i darovao snahu. Šest dana se djed bavio smišljanjem koje bi ime odabrao. Sedmog dana, dok je bio zadrijemao uz Kabu, usni da je njegovom unuku odabrano ime Muhammed. Kada je to rekao snahi, ona se zadovoljno osmjehnula. Kada je to prenio Kurejšijama, oni su pokazali pakost: "Otkud ti takvo ime?! Nismo čuli da se neko tako zove! Zašto mu nisi dao neko ime za koje se zna?" Abdul-Mutallib odgovori: "Zato što njegovo ime znači HVALJEN. Njega će hvaliti Gospodar na nebesima i ljudi na Zemlji!"
|
|
Ažurirano Petak, 03 Februar 2012 10:01 |
|
Srijeda, 01 Februar 2012 15:40 |
 Već dugo vremena muslimani žive u nesporazumima, nesuglasicama, konfliktima i prepirkama. Koju god zajednicu muslimana na zemlji danas da pogledamo, vidjet ćemo da umjesto napretka ka zajedničkom razumjevanju i putu ka dobru, oni su zapali u mnoge vrste nereda, neslaganja i svađa. Ove nesuglasice, za koje se za većinu njih ne zna odakle i kako nastaju, ne remete samo društveni red i poredak, već one šireći se razaraju i čovjekov duhovni svijet i gase pokornost prema Allahu, dž.š. Gdje god postoji inicijativa prema dobru, ove nesuglasice uzimaju svoj danak, te rezultiraju gubljenjem vremena i truda. Nažalost ,ovakva situacija se odnosi i na pojedinačna i na društvena usmjerenja. Ovakve rasprave i nefsanke nesuglasice čije smo primjere nerjetko viđali tokom historije islama, a posebno u zadnjih 150-200 godina, su stanje muslimanskih društava. Nesporazumi i rasprave su jedan od najvećih razloga što su danas muslimani jedni protiv drugih.
Vjerovatno ste čuli za izraz „zajednicki minimum“. Koliko god da se nađe različitih mišljenja, strane koje se okupe da rješe jedan određen problem pokušavaju se uskladiti oko tog minimalnog zajedništva. Šta god da je u pitanju: jezik, boja koze ili zemlja iz koje potiče, za vjernike postoji ne minimalno nego maksimalno zajedništvo. To stoga što je za njih jedan Kur'an, jedna Kibla i zajednički Poslanik. Također, tu je i ferman Gospodara svijetova “mu'mini su braća”. Pa zar može biti većeg zajedništva od ovog?!
Vjernici koji čitaju jasnu Knjigu ne mogu a da ne primjete upozorenje u 10. ajetu sure el-Burudž: „One koji vjernike i vjernice budu na muke stavljali, pa se ne budu pokajali - čeka patnja u Džehennemu i isto tako prženje u ognju“. Uz sve to izgleda da se zaboravlja da oni koji ograničavaju Allahovu vjeru samo na dnevne ibadete, da su ubacili smutnju u odnose između ljudi i u njihov moral. Nije li Poslanik, a.s., rekao: „Vjera je lijepo ponasanje”.
Neka vjernici bespotrebnim prepirkama ne presjecaju jedan drugom put u dobru, hizmetu i traženju Allahovog zadovoljstva! Pogledajmo šta nam naš Gospodar kaze: „Nevjernici pomažu jedni drugima, ako vi tako ne budete radili nastaće smutnja na Zemlji i nered veliki“ (el-Enfal, 73) Kad se pogleda ovaj ajet-i kerim, ako se umjesto uzajamnog potpomaganja upustimo u konflikte i sporove, razumljivo je da fitna koja izbije, nema pogubni uticaj samo za muslimane nego daleko šire, za čitav svijet. Zato vjernici imaju obavezu da budu elemenat ravnoteže na zemlji i da budu uzor svim ljudima. U tom slučaju, ako govorimo o previranju i neredu u svijetu, zar prije svega nismo obavezni svesti račun sa samim sobom?!
Nesporazumi, nesuglasice i metež što jednom rječju zovemo fitna, predstavlja glavnu prepreku za mir i spokoj u društvu, te stjecanje dobra na oba svijeta. Ako naše protivljenje i ponašanje koje pokazujemo po određenom pitanju nije pravac prema ispoljavanju istine, ne smijemo zaboraviti da se nalazimo suočeni s mogućnošću da to bude element fitne. Moramo znati, sukob ideja koje prouzrokuju da čovjekovo srce, um i duša skrenu sa istine i ispravnosti jesu fitna.
Izbijanje fitne biva razlogom da ljudi zapadnu u probleme, belaje i nerede. Allahov Poslanik, a.s., za ovaj oblik smutnje kaze: „Smutnja spava, neka je Allahovo prokletstvo na onoga ko je probudi!“
Mnogobrojna, ovome slična upozorenja Allahovog Poslanika, a.s., zatim spominjanje riječi fitna u Kur'anu na 34 mjesta, jasno govori o potrebi koliko moramo voditi računa po tom pitanju.
Zato što je smutnja toliko opasna i široka da će obuhvatiti vjersku, moralnu, društvenu i znanstvenu propast. Ponos svijeta Muhammed, a.s., kaze: „Uskoro će se pojaviti fitne, tada će biti bolji onaj koji sjedi od onoga koji stoji, onaj koji stoji od onoga koji hoda, i onaj koji hoda od onoga koji trči.“
U ovom hadis-i šerifu se ukazuje da će čovjek biti odgovoran i grješan srazmjerno tome u kojoj mjeri je zaražen fitnom.
Pored toga, Poslanik, a.s., obraćajući se ashabima, a samim tim i nama, nudi nam recept spasa od fitne koja je u 217. ajetu sure el-Bekare označena kao „teža i gora od ubistva“.
Naravno, u ovom vremenu vrlo je lahko zaprljati se smutnjom, ali čuvajući se oprezno vrlo je lahko zadobiti veliku nagradu. U tom slučaju, protiv smutnji se borimo iskrenim načinom života u svojim kućama i na poslovima, te činjenjem dobrih djela.
Neka nas sve uzvišeni Allah sačuva!
Neka je na vas Allahov selam, rahmet i bereket!
S. Muhammed Saki Hašimi
|
|
Ažurirano Srijeda, 01 Februar 2012 17:06 |
|
Subota, 28 Januar 2012 10:30 |
 Braćo i sestre u islamu! Danas 26. safera 1433.H., 20. januara 2012. godine, hutbu sam naslovio sa Zuhd (Skromnost) Hulefair-rašidina. Naučimo braćo i sestre nešto od skromnosti prve četvorice halifa, koji su Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bili važan ljudski oslonac i koji su među deset ashaba kojima je obećan Džennet i potrudimo se da nešto do toga primijenimo u našim životima! Prve halife i dobri naš selef su bili istinski mu'mini i sljedbenici sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i oni su se natjecali u dobru, žudeći za Ahiretom i ne mareći za varljivim dunjalukom. Oni su istinski bili svjesni prolaznosti dunjaluka i Dana obračuna i stalno su imali na umu riječi Allaha, dželle še'nuhu, Koji kaže u 33. ajetu Sure Lukman:
"O ljudi, bojte se Gospodara svoga i strahujte od Dana kada roditelj djetetu svome neće moći nimalo pomoći, niti će dijete moći svome roditelju imalo pomoći! Allahova prijetnja je istinita, pa neka vas nikako život na ovom svijetu ne zavara i neka vas u Allaha šejtan ne pokoleba!"
Ebu Bekr Es-Siddik, radijallahu anhu, kojeg su krasile vrline: takvaluka, strpljivosti, skromnosti i darežljivosti, najvjerniji je ashab Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prvi halifa Hulefair-rašidina. On je u svemu preticao ostale ashabe, pa se tako bilježi predaja da je Omer ibn El-Hattab, radijallahu anhu, odlazio u kuću jedne starice da bi joj pomagao u kućnim poslovima. Jednog dana kada je Omer, radijallahu anhu, došao i upitao staricu šta treba uraditi, odgovorila mu je da je neki čovjek došao prije njega i da je sve što je trebalo već završio. Kada je Omer, radijallahu anhu, jedno jutro došao pred njena vrata, ugledao je nepoznatog čovjeka prekrivenog lica, kako izlazi iz kuće. Omer, radijallahu anhu, ga je pratio i kada je čovjek, udaljivši se od kuće otkrio lice, prepoznao je Ebu Bekra Es-Siddika, radijallahu anhu. Omer, radijallahu anhu, mu nazva selam i reče: „Bio sam siguran da si to ti! Znao sam da me niko, osim tebe, u tome ne bi preduhitrio!“ Kada je Ebu Bekr Es-Siddik, radijallahu anhu, nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od strane ashaba izabran za časnu i odgovornu dužnost halife, on se obratio muslimanima: "O ljudi! Izabran sam da vas vodim, iako nisam najbolji od vas. Ako budem postupao ispravno, vi me pomozite, a ako budem griješio, spriječite me u tome! Istina je emanet, a laž je obmana i prevara. Slabić među vama je kod mene jak sve dok mu ne dam njegovo pravo. Jaki među vama je kod mene slab sve dok od njega ne uzmem ono što Allah, dželle še'nuhu, zahtijeva. Niti jedan narod neće ostaviti džihad na Allahovom putu, a da neće biti ponižen. Razvrat se neće proširiti među narodom, a da neće biti stavljen na kušnju. Pokoravajte se meni dok se ja budem pokoravao Allahu i Poslaniku, a ako se suprostavim Allahu i Poslaniku, nemojte mi se pokoravati! Ustanite na namaz, Allah vam se smilovao!"
Omer ibn El-Hattab, radijallahu anhu, kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao nadimak El-Faruk, drugi je halifa Hulefair-rašidina. Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, prenosi predaju u kojoj se kaže da su se stanovnici nebesa obradovali Omerovom, radijallahu anhu, prelasku na islam, a posebno se obradovala mala skupina muslimana koja je do tada bila ponižavana i mučena. Tako Abdullah ibn Mes'ud, radijallahu anhu, nakon njegovog prelaska na islam, kaže: „Omerovo primanje islama bila je pomoć, njegova hidžra bila je pobjeda, a njegova vladavina bila je milost. Mi nismo mogli klanjati kod Kabe sve dok Omer nije primio islam! Tek njegovim prelaskom na islam, mogli smo to činiti!“ Iman, bogobojaznost, pravda i skromnsot su bile prepoznatljive vrline tog islamskog velikana. Dok je učio Kur'an, jecao je, sve dok ne bi pao, pa bi ga ljudi obilazili kao bolesnika! Od plakanja je, kao posljedicu, imao dvije crne crte na licu! Ibnu-l-Dževzi navodi da je znao plakati na sabah-namazu, tako da bi se njegovi jecaji čuli i u trećem safu! U vrijeme dok je bio halifa, na ogrtaču koji je nosio bilo je 12 zakrpa! Jeo je sve do smrti ječmeni hljeb, a u vrijeme kada je bio halifa, najviše je jeo hljeb koji je umakao u ulje, a muslimani su tada jeli hljeb i meso, jer je u Islanskoj državi tada bilo blagostanje. Gledajući jednom prilikom lijepo jagnje, reče: „Da se ne bojim odgovornosti, naredio bih da nam se ispeče ovo jagnje!“ Prohtjelo mu se da kupi nešto što je koštalo samo jedan dirhem, pa je godinu dana oklijevao sa kupovinom. Omer, radijallahu anhu, je slovio kao jedan od najpravednijih vladara u historiji. Tražio je da sluge jedu zajedno sa njim! Jednom prilikom obratio se svojoj mazgi, riječima: „Bojim se da ne odgovaram za tebe!“ Jednog čovjeka je udario zato što je pretovario devu. Zabilježen je slučaj da mu je došao stari Jevrej da traži pomoć od njega, pa ga je prvo odveo svojoj kući i dao mu šta je imao, a onda ga je odveo u državnu haznu i naredio da se pomogne, jer se zbog starosti, nije mogao sam izdržavati. Sin egipatskog namjesnika Amra ibn El-Asa, radijallahu anhu, takmičio se sa jednim nemuslimanom, pa ga je taj nemusliman pobijedio, nakon čega ga je namjesnikov sin udario. Omer, radijallahu anhu, saznavši za to, naredi da obojica dođu u Medinu. Kada su došli kod njega, zahtijevao je da nemusliman udari namjesnikovog sina, kao što je i on njega udario!
Osman ibn Affan, radijallahu anhu, kojeg su krasile vrline: blagosti, darežljivosti i skromnosti, treći je halifa Hulefair-Rašidina. Nakon što je izabran za halifu, obratio se muslimanima: "Ljudi, vi ste u kući prolaznosti. Nadmećite se u dobru koliko možete do kraja vašeg života, jer ne znate hoćete li osvanuti ili omrknuti! Zar nije dunjaluk prepun obmana, pa neka vas nikako život na ovome svijetu ne zavara i neka vas u vjeri u Allaha šejtan ne pokoleba! Uzmite pouku od prošlih naroda i trudite se da budete bolji i ne budite nemarni! Gdje su oni što su radili za dunjaluk i što su ostavili tragove i ostatke svojih civilizacija iza sebe? Zar niste čuli za njih? Odbacite dunjaluk kao što ga je i Allah, dželle še'nuhu, odbacio i tražite Ahiret!“ Prenosi Aiša, radijallahu anha, majka vjernika: "Kada je kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ušao Osman ibn Affan, radijallahu anhu, on se pokrio odjećom, pa reče: "Zar da se ne stidim čovjeka, kojeg se stide meleki?" (Muslim)
Alija ibn Ebi Talib, radijallahu anhu, amidžić Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji je kao desetogodišnji dječak prihvatio islam i time bio najmlađi ashab, četvrti je halifa Hulefair-rašidina. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao na dan Hajbera: "Zastavu ću dati onome ko voli Allaha i Njegova Poslanika i koga vole Allah i Njegov Poslanik. Allah će mu dati sigurnu pobjedu." O sebi Alija, radijallahu anhu, kazuje: "Odredio me Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da idem u Jemen, pa ga rekoh: "Allahov Poslaniče, šalješ me u Jemen, gdje će od mene tražiti i da presudim, a ja neću znati!" Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mi reče: "Priđi!" Prišao sam mu, a on udari rukom u moja prsa i reče: "Gospodaru, ojačaj njegov govor i uputi mu srce!" Tako mi Onoga Koji je dao da zrno proklija i Koji je stvorio ljude, poslije toga se nikada nisam dvoumio u presudi među dvojicom."
Braćo i sestre, ovo su samo djelići iz života velike četvorice halifa Hulefair-rašidina, radijallahu anhum, pa se ugledajmo na njih i uvijek ih se sjećajmo po dobru! Gospodaru, podari skoru pobjedu svim ugroženim i obespravljenim muslimanima, ne iskušavaj nas sa onim što ne možemo podnijeti, učini nas od onih koji se iskreno kaju za učinjene grijehe i koji se ugledaju na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prvu četvoricu halifa i dobri naš selef, budi nam milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u Džennetu, društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!
(hatib: Nezim ef. Halilović, muderris)
|
|
Ažurirano Subota, 28 Januar 2012 10:48 |
|
|
